U čvrst zavežljaj,
na prostirci čežnje,
u mraku,
zgrćem riječi
da ne prospem sjećanja
u vjetar.
A, .. ovo malo duše
čak i ove suze koje guše
jačaju...
i ruše,
i melju,
i mrve
planine što nas dijele...
pa sitan prah
prstima sudbine,
u pješčani sat
spremaju za mene,
da poteče vrijeme
što brže...
dok čekam da svane
kad me dahom takne
na postelji od snova.